Moja konoba

utorak, 08.02.2011.

Marino Neki smo se dan uhvatili vrlo morbidne teme za šankom. Da dočaram malo atmosferu s te debate, jeno malo ću i domaću besedu rabit, aš nekako više paše mi pari. Dakle, ćakula je bila o temu kako bi bilo najlepše umret. Si smo se zajno složili da niki ne bi volel ostat fameje kot živući pezo morto, bolan da se ne more poć sam nanke pocurat, a i merda mu sako toliko onemoćalomu pobegne. Ustvari, finjuje se životni krug i se više pari otrok namesto čovek. E sad... to je kako ne bimo oteli poć finit... ali kako bi? Neki je rekal da je najboje da te neš naglo potrefi dok si u još pun zdravja i forci... kakova šajeta al kamion... drugi su govorili da je naboje krepat dok spiš... i tako od ćakule do ćakule, nismo mogli a da se ne spametimo zadnjega opatijskega barkajola Marina „Željezne niti“ Fildafera i kako je on partil... Verovatno je istinita urbana legenda da je njegova barka za vreme teh 50-60 let do ekstaze pripejala više Švabic, Taljanki i Holandezic,nego jedan prosječan porno studio... ali mora bit zajebancija ona štorija od kunelić da je Marino šal tako da je doslovno finil... To je valda bila zadnja počast ku su mu Opatijci dali ko, ne samo zadnjemu barkajolu, nego i zadnjemu galebu, kot simbolu nekeh bojeh pasaneh vremena... I opet smo imeli koncenzus oko tega da bi ipak tako bilo najlepše umret, bez obzira na to ako je to za Marinota bila štorija vera ili od kunelić... ali naša ćakula je tek tu ćapala zamah i zajebanciju oko scenarija kako je to moralo zgjedat... stavimo se na moment va poziciju od te zadnje Marinotove (ne)sretnice... „Ala Marino daj... gotovo je... hiti se na bok“... prej negoj zavriskala...

subota, 04.12.2010.

Obljetnice 25. je obljetnica od nastanka jedne od najpoznatijih „vječno zelenih“ filmskih trilogija o putovanjima kroz vrijeme Marty-ja McFly-a i Doc-a. Već ko' mulac sam se čudio zašto se film zove „Povratak u budućnost“ kad se Marty ustvari, nakon putovanja 30 godina u prošlost, vraća u sadašnjost? Ali ajmo ne filozofirat kad je već slavljenička obljetnica u pitanju. Nekako zavidim mlađoj sestri koja se rodila tamo negdje kad je izlazio zadnji nastavak ovog remek-djela, budući da ga još nije konzumirala i još je, kadgod to poželi, čekaju uzbuđenja uz pustolovine ove dvojice prijatelja i mozganja o prostor-vremenskim paradoksima i uzročno posljedičnim odnosima pojedinih događaja kroz vremenski kontinuum. Dakle, BTTF (za sestru i tribinu stajanje: Back to the Future) ima vjerojatno i stotine milijuna fanova širom svijeta od čega su polovica žene koje legendarnog M. J.Foxa, sudeći po komentarima na jubitou, iako je teška bolest naprasno prekinula njegovu glumačku karijeru, i danas, 25 godina kasnije smatraju „still hot despite the disease“. Unatoč tome, postoji i „izgubljena generacija“ koja je definitivno zaslužila jedinicu iz obavezne lektire filmske umjetnosti. Dijametralno suprotno tome, tu smo i mi koji i dan danas, na oduševljenje nepoznatih ljudi iz okoline koji odmah prepoznaju bazu, kucamo jedan drugome stisnutom šakom o tjeme rječima „helou, Mekflaj...“ kad god neko zablesi. I opet za tribinu stajanje, to je poštapalica koju je muška strana obiteljskog stabla McFly, generacijama trpila od bully-ja zgubidana iz famijile Tannenovih – Biffa i Griffa. Uvijek mi se usne razvuku i u lagani smješak kad se sjetim onih klinačkih debata kako jedva čekamo 2015. godinu zbog letećih automobila i lebdećih skejtova. „Those were the days...“ rekao bi Freddie. Vjerojatno bi i žestoku verbalnu lavinu izazvalo i pitanje koja je filmska rečenica veći klasik: „Go ahead, make my day“ Harry-ja Callaghana ili „Nobody calls me chicken“ Marty-ja McFly-ja. Sigurno je generacija s kraja 70-tih po okolnim dvorištima i gurala skejtove oponašajući Martyjeve akrobacije. Jedino me čudi da legendarni DeLorrean nije ostvario veće komercijalne uspjehe. Možda zato što mu je za ubrzanje od 0-88 mph trebala čitava vječnost, vjerojatno zbog filmske dramaturgije, a vječnost za dosezanje brzine od niti 150 km/h je ipak malo previše za sportski auto i za ukuse ljubitelja brzine koji su predoslovno shvatili ovu performansu. Zaslužili su jedan „helou Mekflaj... u stvarnosti je brži“. - Skini malo kacigu – rekao je milicioner Mile Ediju prije nego mu je zalijepio ćepetinu, na dnu Rakovčeve u Opatiji, nakon što se Edi kroz nju jednosmjerno spustio na „apeencu“. I ova rečenica slavi 25. obljetnicu i kako se nisam sjetio niti jedne druge, a naslov je u množini, evo i te glupe. „Nikad se više u životu nisam spustio kroz jednosmjernu... iz straha od Miletove sačekuše“ bi Edi svaki put - in medias res - započinjao priču o „vaspitavalačkom“ šamaru koji je postigao željeni efekt, jer nije Miletu bio cilj Edija ozlijedit. Kada sa tim vremenima povučem paralelu, zgrozim se na pasivnost današnjih policajaca, čak i kada im prstom ukažeš na dilera. Sitni dileri su premale ribe da bi se pokrenuli iz stanja apsolutnog mirovanja. Možda je riječ o regulama sustava koji im veže ruke, ali onda repliciram tvorcima sustava da je ljepše bilo mirno spavat' s otključanim vratima, nego danas strahovat' iza blindiranih.

subota, 13.11.2010.

Rješenje Ljudi! Pa što se još, nakon 1241 automobila koje su si kupili našim novcem, a da nas o tome nisu pitali, treba desiti pa da kažemo dosta i krenemo? Šta ne valja postojećem voznom parku ove usrane Vlade da su ga išli širit? Ne sviđa im se boja? Zastarjeli modeli? Pokvarili se brisači? I to u vremena kad smo postali društveni fenomen održivosti socijalnog mira i građanskog posluha s obzirom na standard i uvjete življenja. Okrenite se oko sebe. Upalite televizore i provrtite malo programe svjetskih News kuća. Pa zar ne vidite reakcije na pokušaje mirovinskih reformi gdje su sporne tek dvije godine više prije odlaksa u mirovinu? Zar ne vidite te blokade važnih prometnih puteva nakon poskupljenja goriva od tek nekoliko centi pšo litri? Zar ne vidite te stotine tisuća studenata koje ne daju 300 postotno poskupljenje studija? A u svim tim zemljama gdje se događaju ove reakcije na nepravdu, uredno se isplaćuju plaće, ne uvode se nikakovi direktni ili indirektni harači koji omogućuju samo „njima“ da ližu marmeladu sa svojih prstiju umjesto dreka na našim. Diplomirani sam ekonomist, i reći ću Vam da niti ne treba diploma, a da se shvati da su potezi uvođenja nekakvih knjiga vlasničkih udjela koje ne sadrže nikakve podatke,a da ih „oni“ već nemaju, tek slijedeći u nizu harača za poduzetnike. Mikropoduzetnicima sa do 3 zaposlena, iznos koji su morali za ovu besmislicu izdvojiti vjerojatno premašuje i 20% mjesečne dobiti. Zar ne vidite da to sutra vodi do uvođenja zakonskih obveza imanja popisa uredskog inventara u svakoj tvrtci na propisanim obrascima koji stoje, ajde bubnimo, 2.000,00 kuna? A ako te ulove da tog popisa nemaš te opale za, ajde bubnimo opet, cifrom od 20.000,00 do milijun kuna. I zamisli ti sad taj paradoks. Apsolvirajući, procesuirajući i analizirajući gornji ulomak, prosječno inteligentna osoba bi zaključila da su građani Republike Hrvatske jedni od najtolerantnijih i najdarežljivijih, ako ne i najtolerantiji i najdarežljiviji na planetu. Budući da svakim danom toleriraju sve veću nepravdu, krađu i potlačenost koji su najprije bivali omotani celofanom u svrhu kamuflaže, a zbog „njihove“ bahatosti i osjećaja svemoći čak se sve manje trude umatati svoja sranja lijepim rječima i logičkim opravdanjima. Najdarežljiviji, kada tako altruistički poklanjaju automobile, enormno visoke saborske mirovine i plaće, čak kad one nisu ni zaslužene, putne troškove koji nisu izrealizirani, bankovne kreditne kartice za osobnu potrošnju. Tu i tamo se reprizno otpleše poneki folklor kako javnost ne bi izgubila vjeru u sustav, a ustvari nema ni prave žrtvene janjadi, jer ona u kućnim pritvorima uživa sve moguće privilegije. Izgleda da je to najnoviji celofan. I gdje je tu paradoks, pitat ćete. Oni koji tek za milimetar podignu jedan kapak čvrsto zatvorenih očiju reći će da to tek naivnost i glupost svojstvena stoki sitnog zuba. Pa evo, nacrtat ću taj paradoks: kako je moguće da taj tolerantni Hrvat buši gume prvom susjedu jer mu je ovaj, često i nesvjesno, parkirao na posjed? Ili da tolerira i šutke promatra nasilje koje dopire kroz zidove susjednih stanova? Kako je moguće da darežljivi Hrvat-poduzetnik, nakon što je državi poplaćao sve harače, svom zaposleniku isplaćuje plaću od 2.400,00 kuna znajući da on osim sebe, uzdržava i vjerojatno barem još jednog člana svoje obitelji, a sigurno barem još jednog umirovljenika, još jednog nezaposlenog i još jednog pritvorenog ubojicu, silovatelja ili sitnog gospodarskog kriminalca jer oni krupni slobodno plove oceanskim prostranstvima, a od milja ih se još zove „društvenom elitom“? Evo sad će uskoro Dnevnik pa idem po još malo isnpiracije. Da sad ne ispadne kako samo laprdam o nečemu što većina zna, a ne usudi se ništa poduzeti zbog strahova o kojima ću u nekom drugom postu, jednom drugom prilikom, ponudit ću i rješenje problema. Ne zbog bahatosti, već kao argument kompetentnosti, ponovit ću da sam dipl oec. I reći da znam kako izaći iz gospodarske krize koja, vjerujte, kod nas nema veze sa svjetskom recesijom, nego se one, eto, čistom koincidencijom, da ne upotrijebim neke teže riječi tipa Božjom ironijom, događaju u isto vrijeme. Dakle, za izlazak iz krize, za podizanje standarda hrvatskog čovjeka dovoljno je, nećete vjerovati, donijeti tek jedan zakon i naravno instrumentarij koji bi osiguravao njegovo provođenje. „Zakon o doniranju organa“. Kako sad to? Evo elaboriranja: svaki onaj kome se dokaže zlouporaba proračunskog, dakle mog, tvog, Markovog i Perinog novca, prisilno će za kompenzaciju svoje zlouporabe, donirati jedan organ. Naravno, zakon propisuje i koji. Predlažem, za iznose do 1.000,00 kn – skraćivanje dugih prstiju koji bi se donirali za proizvodnju sapuna. Do deset tisuća kuna – šaka, kako ne bi počinitelj ne bi čime imao ponoviti radnju. Do 20.000,00 kn – bubreg koji se po posebnom režimu i prioritetima donira nekome od pacijenata na dijalizi. I tako redom dolazimo do 100.000,00 kuna gdje se donira srce. Okej, i ja sad koristim celofan, nadajući se da će barem polovica ovaca prihvatiti ovaj zakon. Ustvari je puno praktičnije od samodoprinosa na Trgu Bana Jelačića u metropoli izgraditi giljotinu i iste ove prijestupnike poslagati pod njezin nož. Siguran sam, da bi se nakon kotrljanja nekoliko glava pod brončanim kopitima, osjetio promptni gospodarski rast bez obzira na globalnu recesiju. Jamčim...

subota, 06.11.2010.

Tuđice Instalirao sam Office 2010 i stvarno me svako toliko oduševi nekim novim intuitivnim detaljem koji gotovo da te tjera na korištenje neke od njegovih aplikacija. Zato evo i pišem ove retke koji bi se na lijepom našem mogli definirati kao potpuna besmislica ili rečeno ružnim tuđicama - apsolutni nonsens. Tuđice su temeljno stilsko sredstvo svakog pera koje želi da njegov trag odiše dihom načitanosti osobe koja ga je ostavila. Nesvjesno potiču čitatelja da vjeruje napisanom pa čak i onda kad je očito da je taj trag manipulativno plasirana dezinformacija. Nikako da ukapira kozument ovog tipa proizvoda, da je elokventnost, bila ona u govoru ili u pismu, ustvari tek jedna neutralna bogomdana vještina kao i bilo koja druga i nikako nije jamstvo da iza nje stoje pozitivne vrijednosti poput sposobnosti, marljivosti, ustrajnosti, strpljivosti i slično. Najčešće je ustvari upravo suprotno. Jer onaj koji puno priča, ostavlja si malo vremena za rad. Ja, kada treba zasukati rukave, nekako više vjerujem vrtlaru, ribaru, rudaru ili poljoprivredniku negoli činovniku, političaru, pravniku ili čati (vidi „leksikon Yu mitologije“ na http://www.leksikon-yu-mitologije.net/read.php?id=2322 ako si iz ere civilnog služenja vojnog roka ili nedajbože ere otkada je isti ukinut). Ovi su reci isti kao i nonsensi koji rulaju u zadnje vrijeme pod koji god kamen da zaviriš. Evo samo skraćene kompilacije: - Aco, koji je do jučer bio mjerna jedinica za podnošenje alkohola, sinoć se izvrnuo nakon jednolitarske partizanke whiskeya koju smo okrenuli nakon upisa prva tri boda na konto druge lige. Ili su bodovi bili škuža, a „Majmunovo“ pravi razlog. - Marin je postao odgovoran, a do jučer su mnogi govorili kako mu nebi povjerili biciklu na čuvanje. Da, Indy je još živ i čini se da će doživjeti prirodnu smrt u 15. - Bingi se nije pojavio na utakmici. OK, za vlastiti kruh je eliktrificiravao dijelove zapadne Istre pa je izostanak opravdan. - Rijeka nikako da osvoji bod čak ni u HNL-u. - Reprize su napustile TV program RTL-a (hahaha, ovo je samo šala...). Ali ulošci se sve manje reklamiraju. - Sanader pljuje po svojima i kao da konačno shvaćamo da smo u 4. činu tragedije „Hrvatska srvarnost“. Prema teoriji književnosti on je najčešće vrhunac ili obrat pred raspletom i često je najkraći u usporedbi s ostalim činovima. „Hrvatska stvarnost“ je presedan jer napetost vrhunca traje već godinama. - Imenjak se prestao boriti za ambulante, vidikovce i igrališta i otišao je uz rame pogrešnim suborcima u stupidnu borbu s „fašizmom“, i to na gostujućem terenu kod elokventnih. Prestao je biti rudar i sada je sve to nekako malo više od dva prsta do neba. - Resetiran je i začarani krug siromaštva – iako Tower centar zjapi prazan i prazno parkiralište može dati u najam za buvljak, gradi se nova trgovačka Meka na desetak kilometara zračnom linijom udaljenom prostoru. Da ne spominjem Arena Centar. Potiče se potrošnja, a ne isplaćuju se zarađene plaće. - I jedan interni nonsens za kraj: razmišljanje o Valturi je također jedan veliki nonsens... Di taj svijet ide?...

četvrtak, 13.05.2010.

Božanstvena komedija... - Kako je moguće da jedan obični pijanac nakon svoje smrti dobije više medijskog prostora od mlade novinarke pune života, radosti i optimizma koju je Onaj gore prerano i tako grubo povukao k sebi? A i onaj Malnar je otiš'o u kurac kad se od onih lirskih putopisa srozao na cirkus talk show sa bolesnicima... – čuo sam u nekoliko navrata ovih dana. Neka je laka hrvatska zemlja i Ivi i Ševi. Oboje su dosegli svojih pet minuta slave i oboje su otišli, on prerano, a ona puno prerano. Malnara pak tek rijetki prihvaćaju kao mecenu nekoliko izgubljenih duša koje se nisu snašle u zadnjih nekoliko decenija drugog milenija. I simbiotski je to njihovo lutanje upakirao u proizvod nazvan „Noćna mora“ kojega mnogi osuđuju da je tek morbidni igrokaz ismijavanja ljudske nevolje, ne shvaćajući pritom da mu upravo oni podižu publicitet i da su oni ti koji se smiju. Jer ismijavanje bez onih koji se smiju ustvari to i nije. Ako je put do Pakla popločen dobrim namjerama i ako je Ševino poimanje Pakla sličnomome – da je to ustvari klingonska krčma kojom osim boca često lete i barske stolice, onda sam siguran da on sada sjedi Vragu s desna kao Dionizov glasnik i skida ekipi sve s neba jer su mu se dotakli ušiju. Nekako se boji sjest za kartaški stol, jer prepošten je da bi parirao svim tim varalicama i lopovima ni neznajući da špil nakon nekoliko dijeljenja ima barem desetak aševa viška. Svejedno nema panike jer dobro se snalazi u degustacijama sa prave strane šanka gdje je u tijeku „Happy Eternity“ umjesto sretnog sata, a prva tura je na kuću. Taman kad se zagrije s par rundi cuge otić će do onog najmračnijeg kuta pozdravit s par pičkih materina, onako po protokolu, Frenkija, Slobu i Alija. Sudeći po opruženim nogama preko noge za svakog od trojice ne može se promašit kako su stalni gosti ovdje i da i sam Vrag na njih plaća amortizaciju. Nikad neće zaboravit iskrivljeni kiseli osmjeh na oćalinkovom licu, koji gotovo da je bio kiseliji i od vina kojim je trojac kratio vječnost. Budući da Petar iz kadrovske gromoglasno najavljuje nove goste, dok se bude zagrijavao, našvrljat će si na rukav imena onih čiji ulazak ne bi volio propustit. Mnogima da se pokloni, a neke i da izžviždi. Ostao je i Jaranu dužan veliki zagrljaj poslije onakvog „juleđija“ prije karmina na kojeg je i sam pustio nostalgičnu kap. Nema tu nikakvih Danteovih krugova jer je svima sve ravno. Utješit ću i sve nas sa barem jednim porokom koji ćemo dobit šansu da zagrlimo Ševu, da je s natpisa na ulazu „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite“ od silnog partijanja otpao nastavak poruke „... da ćete ikad htjet izać!“. Samo par stotina metara iznad ove idile je jedna druga idila. Disciplinirano u vrsti stoje ozbiljnog pogleda i tiho pjevušeći, lica čija su se tijela stopila s bjelinom okoline. Pjesmuljci jesu vedri i lica jesu sretna, ali nema kartanja. Jedino zajedničko što imaju ove dvije idile je skladište s namirnicama. U jednom dijelu uz stepenište prema dolje porazbacane su vreće s karbunom i posloženi frižideri iz kojih se osjeća miris krvi kojim bi se podičila svaka mesnica. Uz stepenište što vodi prema gore, uredno su poslagani light jogurti, kante posnoga sira i med nemasno mlijeko. Nekako imam dojam da je mjesto radnje gozbe jaganjčeve, spominjane na svakom misnom slavlju kršćana, u klingonskoj krčmi... Zvonit ću runde na šanku draga Iva, dok ne budem siguran da si zaslužila svoja krila... R.I.P.

četvrtak, 04.02.2010.

Apokalipsa sutra... Tako me dobro krenulo s postovima u lanjskom Decembru, ali izgleda da je to ipak samo trenutak inspiracije bio. Opet se polako vraćam ustaljenoj dinamici gdje postanje postaje postiranje. Ali dobro, marljivi blogeri, naspram nas kampanjaca, znaju da kod čestog postavljanja postova svaka druga tema je isforsirana i biva mlaćenje prazne slame. Da ne govorim da je to klasični primjer kvantitete nauštrb kvalitete. Ne bi ni sada vjerojatno ništa išao pisat, da mi se već nekoliko dana ne mota po glavi autofilozofiranje o apokalipsi. Neki dan sam bio u kinu i kad malo pogledaš trendovi u sedmoj umjetnosti u zadnjih godinu i pol jesu proročanstva i egzistencija u postapokaliptičnom svijetu ili kombinacija obojega. Od “I am Legend” sa Smithom, preko “Knowing” sa Cageom do 2012., Elijeve knjige i spasenja u (nadam se) posljednjem nastavku kvadrilogije o Terminatoru. Ovdje sam spomenuo samo blokbastere bez iznošenja i nekih ostvarenja koja nisu doživjela projekcije na “velikom platnu”, ali smo ih imali prilike vidjeti mi P2P networking korisnici. E sad, svi ti uratci čovjeka potaknu na razmišljanje. Bilo bi naivno gore opisani trend protumačiti ikako drugačije osim komercijalno iskorištavanje filmmejkera običnog čovjeka kao roba intrige, osobito ako se u nju vješto ukomponira sudnji dan. Ali… Iako je duža kazaljka Doomsday Clock-a odmaknuta na “sigurnih” 6 minuta do 12, događanja u zadnje vrijeme izaivaju barem malu skepsu kod svakog čovjeka koji s rezoniranjem zagrebe malo dublje po dnu plićaka svakodnevnih verbalnih interakcija. Prve dvije stvari koje su iz stanja apsolutnog mirovanja pokrenule moje rezoniranje su učestali potresi i Mayanski kalendar koji je navodno izrađen do 21.12.2012. Moram priznati da, ponajprije zbog lijenosti, nisam išao u nekakva istraživanja o detaljima tog kalendara, već spajam mozaik iz medijskih naslova. Opća percepcija je kako su Maye došle do zaključka da će toga spornog 21.12.2012. nastupiti Armaggedon, pa čemu onda izrađivati kalendar za vrijeme nakon njega? Učestali potresi u zadnje vrijeme koje seizmolozi bilježe i u netrusnim područjima možda su tek početak trogodišnjeg procesa potpune dezintegracije našeg planeta. Ako pitate Haićane, Sudnji dan je već nastupio, ako pitate vjernika, vjerojatno će sa strahopoštovanjem eskivirati odgovor, ako pitate znastvenika, poreći će, ako pitate mene – ajmo malo filozofirat, ali i obavezno pripremit bocu za posebne prilike i staviti je na led, kako to sugerira Mladen iz TBF-a. Mogao bih započeti to filozofiranje činjenicom da se na cjelokupnoj površini Zemlje, već stoljećima paralelno razvijaju različite civilizacije na koje se također može primjeniti Darwinova teorija evolucije, jer one jednakim intenzitetom nestaju i nastaju. Mnogi će reći da je najnaprednija takozvana “zapadna” civilizacija u kojoj i mi tražimo “mjesto pod Suncem” i priznanje da smo, iako još poludivljaci koji preživljavaju više na instinct nego na uređenu regulu, prihvaćeni od strane civiliziranih. S tom se komparacijom o naj-civilizaciji apsolutno ne mogu složiti. Kažu da čovjek koristi manje od 10% kapaciteta svoga mozga i tu se naravno misli na prosječnog zapadnjaka. Vjerojatno jedan Aboridžin koji je sposoban s kamenčićem u ustima pronaći vodu na metar dubine ispod zemlje ili Tarzan koji je komunicirao sa životinjama ili telekinetičar koriste i do 15% kapaciteta. Dakle ispred nas je jedan veliki potencijal i manevarski prostor za napredovanje, za koje ne možemo tvrditi da ih kroz tisućljetnu vremensku lentu već neka od civilizacija nije dotakla. Ustvari se samohvalospjevna zapadnjačka civilizacija od svih ostalih razlikuje za lik i djelo Nikole Tesle. Da je on kojim slučajem bio Indijanac, vjerojatno bi mi bili ti koji bi komunicirali dimnim signalima, a lula mira bi se palila preko videokonferencijske veze. Manje bi bilo nogometa, a više lova i poljoprivrede. Kako je onda jedna civilizacija koja ubire plodove tek jednog iznimnog pojedinca superiorna nad drugom? No da se vratim na ishodište. Tko može jamčiti da baš Maye nisu razvile sofisticiran seizmološki uređaj ili postavile aksiom o hlađenju Zemljine jezgre ili teorem o utjecaju Sunčevih baklji na podrhtavanje tla na Zemlji, koji su totalno izvan domene spoznaje modernog znastvenika 21. stoljeća, a koji su omogućili složen izračun točne vremenske distance od smaka svijeta? Vjerojatno je šansa za ostvarenje ove hipoteze manja od šanse da izvučena kombinacija Super sedmice bude baš ona koju sam ja uplatio, pa iako zanemarivo mala ona ipak postoji. Prebahati smo doklegod uz svu svoju tehnologiju i savladavanje druge svemirske brzine ne možemo izvuć Titanic na površinu, doklegod hladnoća uzima ljudske živote i doklegod priroda jednim potezom može cijelu “najrazvijeniju” civilizaciju vratiti u špilju. Jeli Perpetuum Mobile druge vrste uistinu nemoguće konstruirati ili smo samo mi previše glupi?

srijeda, 06.01.2010.

Ovca zarežala... Da mi je ovo netko ispričao odmah bih mu povjerovao... NOT!!!... Ovce zarežale na pastira, a samo do prije nekoliko mjeseci bile su spremne bez puno priče pred njim skočiti u ponor ako bi on to zatražio... I taj sitni zub pokazao se dovoljno oštrim da pregrize vrat bahatosti koja se tako samouvjereno, mesijaški i potcjenjivački utjelovila u liku i potezu doktora ive... nije mrcina ni zaslužila da mu se ime piše velikim slovom... Koliko je bilo individualno političko samoubojstvo pokušaj povratka na mala vrata, isto bi toliko bilo stranačko samoubojstvo da su ivi mala vrata ostala otvorenima... tako da me apsolutno ne čudi potez brisanja poda stranačkih prostorija do pred malo sinonimom za tu, odnosno Alfe i Omege iste te stranke čiji podovi sada „sejaju ko picino oko“... Čitam medije i izjave kako nikomu nije jasan čin, inače vrlo inteligentnog čovjeka koji predviđa i do nekoliko suparnikovih poteza unaprijed, kojim svoju političku karijeru nije objesio o klin, već o čvrsto stegnutu omču... U strahu su velike oči kaže stara narodna, a velike oči su upravo ovog puta napravile prolaz da „Malo vitra“ poput olujne južine zamrači um i spriječi rezoniranje idućeg poteza dojučerašnjih podanika... Njegov neobjašnjivi naprasni odlazak rječima „Neću se ja sad tu s vama raspravljat“, Ovca, iako ograničenih memorijskih kapaciteta, zapamtila je srpanjski kukavičluk do siječnja i iskezila sitni zub... Ostala je Ovca i dovoljno skoncentrirana i da ne „popuši“ loše smišljenu priču o ne htjenju prodaje hrvatskog tla za ulazak u EU... Valjda zbog nedostatka vremena nije insceniran neki veći i uvjerljiviji skandal koji bi fokus medija i koncentraciju Ovce usmjerili na drugu stranu... Da je ivo rekao – Vidi ide avion – još bi se poneka Ovca i okrenula, ovakvom je pričom uspio zavarati tek jednu kvaziosamdesetgodišnju koja zbog starosti ne može dugo biti skoncentrirana... Imunitet saborskog zastupnika uzrok je stiske s vremenom jer istječe rok mogućnosti zamrznutog statusa, čime je ivina mašta srezana na improvizaciju. Imunitet saborskog zastupnika također je zadnja slamka spasa pred inkriminirajućim dokumentima s logom HYPO banke, koji tek što nisu prešli austrijsko-hrvatsku granicu... Ovca nije popušila priču i time je Spajdermen ivo skinuo masku, čitaj krinku, i postao ono što uistinu jest: tek nezamjetljivi fotograf Piter Parker koji se najviše boji svoga šefa u novinskoj kući gdje radi, nadam se uskoro metafore za zatvorsku stražu s palicom u ruci... Tako da, iako mi je početkom ove Nove crko mobitel i 200tinjak kontakata povukao sa sobom u inkognito, ima razloga i za osmjeh... Svi hvale Suzanu iz paštete, a ustvari ona tek radi svoj posao za prolaznu ocjenu time što se ne miješa u ostala dva segmenta trodiobe vlasti svake moderne demokracije... nadam se samo da i nju kroz određeni vremenski period nećemo, onako iz zajebancije, prozvat „Jaca Amsterdam“... Ja hvalim one obične prolaznike koje su zaustavili mikrofon i oko kamere, a koji pokazuju simptome oporavka nakon dugogodišnjeg ludila i trljaju oči poslije desetljetnog sna... Izgleda da, nadam se trajno, ali bojim se samo nakratko, možemo spremiti sjekire koje smo mi neki do jučer oštrili u (mojoj) konobi, nadajući se da će biti korisne u revoluciji koju će pokrenuti susjed... Počinjem imati vjere,ne u sustav... Jer teoretski on funkcionira... Počinjem danas vjerovati u Ovcu... Ovcu koja će sutra prisiliti instrumentarij da pročita knjigu i drži se sustava...

nedjelja, 27.12.2009.

O identitetu... Konačno sam malo došao k sebi... Pored sve ove amerikanizacije oko nas opet smo se onako dobro, po ruski napili... Uz aditiv balkanskog primitivizma... Za Alkos Darts, ali i prije i nakon... neki ga nisu ni odigrali, jer su precijenili svoju formu prije samog turnira i prešli prag tolerancije podnošljivosti mutacija koje alkohol ima na ljudsku motoriku i svijest, već u popodnevnim satima... Neću sad pisat o tome, a ukoliko vas zanima, sve je zabilježeno, doduše bez tona i u mraku, ovdje. Polako gubimo identitet. Postali smo žrtve i najveći sljedbenici trendseterizma koji i nema nekog tradicionalističkog pokrića, jer uglavnom trendove nameću žitelji zemlje koja ne postoji ni 250 godina, dakle tek desetak generacija... Uz malo sreće, praunuk praunuke Thomasa Jeffersona još negdje marljivo svaku večer umače dentijeru u izotoničnu otopinu... I sad se pitam, gdje takva zemlja, s tolikim imigrantima i interakcijom takvog broja kultura i divljaštava zabija kamen temeljac kao najveći globalni trendsetter... Evo i mene... TRENDSETTER... zar ne postoji neka naša riječ za tu pojavu? Halloween, Valentinovo, Dan domovinske zahvalnosti ili neovisnosti, kapitalizam, fast food, Hollywood, Levi's-ice i Jordanice... Iako je i naša Lijepa tek zakoračila u punoljetnost, Hrvati bez države gotovo da su postojali jednako dugo kao i Židovi bez svoje... od stoljeća 7. jedino autohtono, koje se mrdnulo iz svog sela, a što mogu izvuć iz glave je, navodno kravata, Vegeta i Alka... Vjerojatno ima još, al mi ne pada na pamet... Još imamo šansu da nas kroz dvadesetak godina prepoznaju kao „Hrvat je onaj šta nije htio ući u EU, iskoristio je sve predpristupne fondove i onda odustao“... ali bojim se da ni taj identitet neće još dugo... Jedina mi je utjeha što kad mi uđemo u tu EU, neće ni ona dugo... Ne znaju oni šta ih čeka... sjećam se samo u kakvim se problemima Švedska našla kad je jedan imigrant s Balkana bespravno izgradio objekt i nisu ga mogli nikako sankcionirat jer to nije bilo zakonom predviđeno ni regulirano... Ni jednom Šveđanu tako nešto ne bi ni palo na pamet, pa do tada takvi zakoni nisu ni bili potrebni... Nakon toga bogme postoje... Sjećam se i prijatelja konobara koji se prisjećao trenutka kada su ugostiteljski objekti u poslovanje uveli kompjutere i tako ih nakratko spriječili da potkradaju vlasnika... od pet konobara, dva su bila „ćuke“ za kompjutere i trebalo im je par dana da prokuže sistem kako i dalje potkradati... kako ne bi imali izmakle koristi u tih nekoliko dana „prilagodbe“, ova preostala trojica su na „par – dišpar“ odlučivala koji će, tobože slučajno, proliti kavu po kompjuteru kako bi se dobilo na vremenu i poslovanje do popravka kompjutera vratilo na ručno... Po nekakvoj analizi, sva ta utrošena sredstva, vrijeme i „know-how“ koju prosječni Hrvat uloži u napor kako da zajebe sustav, vjerojatno donesu manje nego da je krenuo pošteno od početka... Kad malo bolje razmislim, eto ti i identiteta... vjerojatno sam ga tražio iz krive perspektive i od drveća nisam vidio šumu... U nekakvom modernom europskom rječniku pod pojmom „Hrvat“ bez problema može stajati: korumpirani svejed koji potječe sa zapadnog Balkana, ujedno i štovatelj dobre kapljice, bez problema prodaje rog za svjeću ili mudo za bubreg, samo mu daj trenutak da se snađe... jalovi naivac, glasan na rječima, šutljiv na djelima, idealan podanik... Zato Europo čuvaj se... stižu jalovi podanici neupućeni u pojam „simbioza“, koji će kroz kratko vrijeme uzdrmati sustav... Veseli i zdravi bili...

ponedjeljak, 21.12.2009.

Inventura beskućnikova sefa... Sjedim i čekam inspiraciju… već 10 minuta… Morat ću iskonzumirat prokušani prosinački recept. Prosinac je mjesec kad svi rezimiraju, rekapituliraju i rade inventure minule godine, zbrajaju pluseve i minuse… a ja ne znam kako da počnem… ne zato što imam toliko toga za uvrstit u jednadžbu.. nego upravo suprotno.. nemam ništa… i pitam se da li je to dobro? Bilo je sigurno lijepih trenutaka, ali očigledno nije bilo trenutaka za pamćenje… Bilo je i ružnih, ali ni oni se baš nisu ugravirali u korteks… moglo je bolje, ali moglo je i gore… neki me ljudi svakodnevno sve više oduševljavaju, pa su taj trend nastavili i u ovoj 2009., a nekl su me i razočarali … ne baš toliko da bi ih pozvao u lov, jer kako sam čuo u ruralnim sredinama kad ti neko stane na žulj, pozoveš ga u lov bez nekih suvišnih svjedoka, međutim, dovoljno jako da mi kava s njima ima pregorak okus… Potrošim i pokoji trenutak na misao poštovanja prema onima koji su nas u ovoj, al i prethodnih godina napustili, ali se radije prisjetim i prinova koje su stigle ili su na putu prema ovamo.. Nadam se da neće doći tek kao statistika nataliteta, nenaoružana i nepripremljena za borbu na ovoj okrutnoj, hladnoj koordinati u svemiru… Nadam se da će doć s nekom svojom vizijom obračunavanja s nepravdom umjesto današnjeg iščekivanja DEUS EX MACHINA rješenja… Možda je malo grubo rečeno, ali dosta mi je slušati ovo bezinicijativno kukanje nad svojom sudbinom bez imalo kuraja da se pokuša ispraviti krivu Drinu… Kako bi nam dobro došlo jedno dijete s Kryptona (evo i mene s deuseksmahinovskim ufanjima) pa da stavi na red ove Luthore u raznim formama, oblicima i stanjima… Počela je 2009. s bolom u koljenu koja je dijagnosticirana kao giht… i nakon što sam jedva dočekao zalazak tamnosive 2008. krenula je Nova ne baš obećavajuće. Gunđao sam i režao na pripisane mi, vojničkim žargonom CSO-e, iako se na koncu ustanovilo da je uzrok gihta, pored svih unesenih i nepotrošenih zapadnjačkih fastfood merdi i ine hrane koja za života nit je s hrvatskog tla jela nit je na njega mirisala, bio Fini-Mini bućkuriš iz vrećice zamućen u malo tople vode. Htjeli su me zakinut i za oplemenjeni štih kojega daje mokraća nakon konzumiranja proljetne fritaje čiji je nezaobilazni ingredijent dražesna, gorka, samonikla biljčica, jadranski endem mediteranske kuhinje, koja divlja poslije kiše,… 15-tak dana oko Marleninog i Perotovog pira skratilo je dugi kišni lipanj i učinilo ga je više nego podnošljivim.. uređivali smo rezidenciju za čin prevare na njegov račun (oženiti – stara hrvatska riječ za nekoga prevariti) i za centralni događaj - momačka sa 80-tak što pijanih, a što ubijenih veseljaka… U istom tom vrtu, ni roštilj nije mirovao.. daleko je bio od stanja mobilizacije u kakvom je za vrijeme sportkih događanja, ali nije za potcjenit. Sramota će bit tek iduće ljeto, jer slijedi jedno od najdosadnijih nogometnih prvenstava, još tamo od USA ’94 kad su anemični Talijani i Brazilci igrali 0-0 u finalu… Morat ćemo izmišljat nekakve interne kladionice po zlobe ili neki drugi vid animacije, jer inače će bit ljetnih zijevanja… Bablje ljeto začinili smo izvrsnim provodom na ribarskoj u Iki, gdje nekih detalja u osvajanju nagrade u tekućem obliku 10 litara vina, možda je bolje ni ne prisjećati se… I odmah s plaže na Kastavštinu hodočastit mladom vinu I na Lovranštinu marunima… taj nagli prelazak je rijetkost, jer obično je između toga rujan za oplakivanje ljeta na odlasku… I sad ovo… nekako smo prebrzo uletili u zimski mod… valjda ćemo jednako tako brzo I u proljetni… baš pričam s ekipom da ako ovako nastavimo, da bih vrlo rado odhibernirao zimski san I da se probudim tamo negdje kad Bosanci pale mješalice… Na prste jedne ruke mogu pobrojat događanja koja su vrijedna zimu “odstajati”: Alkos Darts, doček Nove, Balinjerada i dva rođendana… Bilo kako bilo, bit će šta bude… Živi bili pa proživjeli…

subota, 19.12.2009.

Ah... - Ma koji će ti kua doposci u Opatiji? Šta si lud? - rekao mi je Deno sinoć u "Morčiću" kad sam ga pitao kol'ko dođu. I evo još jedne životne pljuske nakon samo par sati... Sjećam se da posljednji put kad je u Opatiji biloovoliko snijega, gotovo da nisam sam smio preko ceste... A ne volim ga iz dubine duše... Ustvari, volim ga dok on vani pada, a meni zavaljenom u fotelji ispred kamina u jednoj ruci šalica s punčem ili kuhanim vinom zaslađenom po mom guštu, a u drugoj tri "trice" ili "napola od baštona"... Uz to se prostorijom širi miris sarme koja tek što nije spremna za posluživanje, a čije će mi kisele čari tako prijati u suzbijanju mamurluka... Ova idilična slika ipak je tek plod pustih maštarija o neostvarivim željama, jer karte imamo, vino bi lako nabavili, snijeg je pao, ali niko iz kartaške ekipe nema kamin... a i „trice“ teško da bi me posrale... U realnosti, jutros me probudio cvokot vlastitih zubiju i susjedovo prigušeno grebanje lopatom po dvorištu po čemu sam promptno osjetio tu životnu pljusku koju je ovoga puta opalila priroda neslanom šalom bez imalo smisla za humor... Koliko kontradiktornih i oprečnih osjećaja prema istoj pojavi kada se u obzir uzme faktor vremena... Ko klincu, snijeg je bio sinonim za sanjkanje, grudanje, lomljenje sigi i iskazivanje kiparskih talenata, a po zakonu ponude i potražnje, isto je toliko bio dobrodošao koliko je bila i jako rijetka pojava... 20 godina kasnije, postao je gruba pomisao na bljuzgu kao neminovnu nus pojavu, poledicu i hodanje rinzolom opreznije nego da hodaš po jajima, mokre rukavice, blokirane i zaleđene nožne prste koji ne bi osjetili ni jaki udarac tupom sjekirom, vlagu koja uvijek pronađe put i kroz najkvalitetniju obuću i odjeću... Taman smo prekjučer izvlačili šibice 'ko će se smrzavat dok pazi na oganj kod pripreme koljenice pod pekom (vidi post Grafče na tafče party) i baš kako sam i predvidio ništa od toga... jutros se javio Čuki: - Abort mission... ovdje je pola metra napadalo... to ti je to... ko da sam u Trumanovom showu... iza Učke sigurno nema ničeg... nekakav zid ili paravan... kad god ja nešto isplaniram dobijem kajlu... Ima par ljudi od kojih sam krajem kolovoza čuo kako ne mogu dočekat kraj ljeta... Sad bi ih, u sezoni gripe, redovne i ove druge, malo pitao za zdravlje...

<	veljača, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28